​​Ovo je bilježnica koju sam izradila. Zove se "Svemir se igra sa 70 zvjezdica". To je bio poklon mojoj baki za 70. rođendan. Pisala sam joj kao dnevnik, ali ja njoj. Znači, što mi se događa i neke lijepe poruke i to sam sve dala uvezati i jako puno mi to znači. Svaki put kad to čitamo zajedno, plačemo

IMG_8339.jpg
Sanja predmet.jpg

Nisam donijela ono što sam željela, a to je pletenica koju je moja mama spremila, a to je pletenica od osobe koju smo svi zvali bakica, ona je bila mamina teta. Njene gene mislim da nosim, bila je učiteljica, neudata, dovela je moju mamu sa sela i školovala je jer inače ne bi imala takvu sudbinu. Ona je s nama živjela i to je vjerojatno najvažnija osoba u mom životu iako je umrla kad sam ja išla u četvrti razred osnovne škole. Bila je nevjerojatna, izuzetna osoba koja se usudila biti drukčija. Bila je toliko blaga, nježna i samozatajna, to jedino nemam njeno.Čuvam, iako danas imam dosta toga protiv crkve ovakve kakva je u Hrvatskoj, ipak ne bih nikad nikom dala te krunice koje je ona uvijek u tišini svoje sobe prebirala i molila.

Ovo je spomenar moje bake, mamine mame. To je spomenar iz tridesetih godina prošlog stoljeća kad je ona išla u osnovnu školu, ona je završila zapravo samo četiri razreda. Dio nje je u tome sačuvan, tu je čak i dedin crtež. Ona se kasno za njega udala, ali išla je protiv struje. Naša poveznica je što je ona voljela književnost, voljela je čitati. Moja mama joj je zamjerala što joj nije dala da se školuje, odabrala je stariju sestru tako da je moja mama morala sama zaraditi za knjige. Osim toga to je spomenar iz drugog svjetskog rata, a baki su dvije sestre nestale, bile su odvedene u zgradu muzeja gdje je nekad bio zatvor, a u kojem ja sad radim. To je kao da smo zatvorili neki krug obiteljski iako nismo jer te sestre nikad nismo pronašle.

Helena spomenartif.jpg
IMG_8016.JPG

Ovo je dio privjeska za ključeve koji prikazuje bika s nogometnom loptom. Priča ovog predmeta povezuje meni valjda dvije najvažnije osobe u mom životu ne računajuć obitelj. Povezuje moju najbolju prijateljicu Teu i mog najboljeg prijatelja Gorana od kojih sam dobila taj privjesak. Tea i ja smo taj predmet izvukle kad smo učile za jedan ispit i bilo je jako puno latinskih imena životinja i biljaka i sličnog. Onda smo nazvale taj privjesak bos primigenius fudboliensis koji je postao nakon tog ispita naša osobna amajlija koju dijelimo. Kad god je jedna od nas dvije bila na nekom ispitu, ili imala veliko snimanje ili otvorenje uvijek nosimo bika sa sobom za sreću i da budemo jedna s drugom. Doslovno se nazovemo i uzmemo ga kad nam treba.

Ovo je Schubert, ja sam ga zajedno s djecom uzela prije 10 godina od jedne gospođe bez papira. Od tog trenutka kreće moje osamostaljivanje. Ja sam sa Schubertom krenula u park tri puta dnevno, imala sam pesju ekipu. Iako je meni muž objašnjavao da se sa mnom nitko neće družit jer sam tako komplicirana i stalno cvokoćem. Onda sam tamo našla prijatelje s kojima sam išla na Nove godine, koji su bili 20 godina mlađi od mene. I zapravo je moj Schubert u jednom trenu preuzeo od mene moje alergije i postao jako bolestan pas. Kad bi se osjećao loše s njim sam šetala po Jelenovcu i plakala i njemu pričala što me muči.Kad mu je bilo dosta, kad je napunio 10 godina, uginuo je meni na rukama jer je obavio svoju misiju, ja sam se odselila, rastala i imam sad novog psa iz azila, ali Schubert uvijek ostaje sa mnom.

IMG_8043.JPG
IMG_7963.JPG

I baka i mama su bile posebno vezane uz jedan predmet. Baka je imala dva komada. Jedan je dala bratu, a mamino je ostalo uz nju. Jedno je otišlo s njom kad je otišla, a drugo je ostalo meni na sjećanje. To je krunica. Ne zbog toga što je to krunica, to je simbol povjerenja. To je vjera, povezanost. Danas je već pukla ta povezanost po ženskoj liniji, ali kad se moja mama rodila ja sam već bila u njoj, i moja Ana je bila u njoj, i njene cure su bile u njoj. Ja sam uz baku naučila puno, ona me naučila prve korake po prirodi i sve ono što je naučila od svojih predaka po ženskoj liniji. Rekli su mi da sam je idealizirala, ali nisam, bila je posebna. 

Dobila sam ovu lutku kad sam imala manje od dvije godine. Najdraža mi je igračka, spavam s njom. Imam puno predmeta za nju, recimo kolica, dudu, nosiljku, kacigu i haljinu koju je naslijedila od mene kad sam ja bila ovako mala bebica kao što je ona sad.

IMG_8088.JPG
IMG_7994.JPG

Ovaj džemper je moja baka prije skoro 40 godina ištrikala za moju mamu koja je tada kretala na fakultet. Puno je priče u tome i baš sam emotivna kad mislim na to. Moja baka se puno žrtvovala da moja mama ode na fakultet. Baka nije bila pismena, nije se mogla školovati. Njen tata je odlučio da će se sinovi u toj porodici školovati, moju baku je zapala drugačija uloga, da brine o domaćinstvu. Mislim da nikad nije prešla preko toga da je ostala nepismena, mnogo godina kasnije smo je sestra i ja učile da piše i čita. Dirljivo mi je osoba koja sa svojim rukama nije znala da piše je davala nama ono što je mogla tim rukama. Ovaj džemper je od vune i u nevjerojatno je dobrom stanju. Kad ga nosim svjesna sam koliko je brige, njege i požrtvovnosti u njega utkano.

Kad mi je prijatelj umro, bio je jako mlad. Njegovi nisu imali za spomenik. Napravila sam knjigu s njegovom poezijom, ljudi nisu znali da piše. Tako smo skupili sve novce, on živi dalje u knjizi, a meni je to bio ustvari prvi humanitarni projekt. I ja pišem, izdala sam već dvije knjige, i sad radim na knjizi koja bi osnažila djevojčice. Sve što s knjigom prikupim, doniram. Sad smo skupili 3345 eura za curice, da su išle u školu, da ih nisu oženili. Knjiga mi predstavlja alkemiju ljubavi. Ona sve loše pretvara u dobro. Ma, za mene je cijeli život jedna velika Škola Ljubavi. Svi smo tu došli napredovati u Ljubavi. Neki ponavljaju prvi razred cijeli život. Mogu biti i direktori, pa što će s time ako su nesretni? Gdje se vidim za 10 godina? U duševnoj krajini proljeća, radosnoj, u svojim korijenima duboko, zagrljena milinom i mirom. Tako će i djeca krenuti u život s višlje stepenice, dignuti kolektivnu vibraciju. To će na kraju odrediti sudbinu svijeta

3.jpg

Ovo je mali pješčani sat koji odbrojava točno tri minute. Inače se koristi da bi znali koliko točno trebate četkati zube. Izabrala sam taj predmet jer materijalizira prolazak vremena na jedan poetičan način. Ali imam i jednu neobičnu priču vezanu uz moju baku i taj predmet. Moja baka je umrla prošle godine s 95 i pol godina. Imale smo kompleksan odnos, to je ta dalmatinska, otočka krv, uvijek je bila stroga, nedostupna, pomalo hladna. Ali ono što je zanimljivo, kad u životu dobijete dovoljno vremena, ljudi se zaista i mijenjaju. Moja baka je nakon devedesete godine omekšala i nas dvije smo se sprijateljile. Zadnjih pet godina njezinog života smo se baš družile, intimno smo se povezale. Znali smo da će umrijeti, da se organizam gasi i tu večer kad je ona umirala, ja sam bila doma, prala sam zube i okrenula sam sat. I to što se dogodilo na razini neke bizarnosti i nevjerojatnosti, taj sat je stao na pola. To je za mene jedno mistično iskustvo, nisam vjernica, nisam ni neki mistik, ali to je jedna razina slučajnosti za koju se ja u nekim svojim razmišljanjima o životu usudim pomisliti da nije samo slučajnost. 

Izabrala sam ove naušnice jer ih je baka poklonila mojoj mami kad sam se ja rodila i uvijek sam s njima imala jako blizak odnos. Obožavala sam baku, baka je bila takva kraljica. Moja baka je živjela u Karlovcu i to su bili najbolji vikendi, kad smo išli u Karlovac. Nono je bio matematičar i zbog njega me počela zanimati matematika. Izabrala sam i zbog mame ovaj predmet jer je i ona bila jako povezana s njima, puno su joj značili. Tih naušnica sam se odmah sjetila, u njima je puno uspomena.

Moja kćer i ja ne znam da li smo slične, ona je jako tatina cura. Uglavnom kad zove, zove tatu i na to se ja jako ljutim. S tatom priča o nogometu, i to lijepo dugo pričaju. Sa mnom bi mogla o muzici, ali tata je tata. Iako ja nju smatram da je moja cura.

Kad je mama umrla sam čistila stvari, te kemijske se jako dobro sjećam jer kad bi mama dolazila iz tvornice tom kemijskom bi obračunavala koliko je zaradila. Starija je od 50 godina, ali i dan danas piše.

Moja mama je potvrdu dobila kad je došla iz Slavonije u Zagreb. Jednom zgodom je netko bio u našoj kući i ja sam prvi put vidjela da je ona kad je došla u Zagreb trebala imati dozvolu boravka u gradu.

Odlučila sam se za ovaj predmet jer volim kamenje. Volim stijene, volim planinarenje. To je određena simbolika prirode, to je poveznica koju imam sa svojom majkom i sa svojim djetetom.Ono što volimb na kamenju je njihov oblik, gotovo svaki koji sam donijela s putovanja ili našla na ulici ima nekakav oblik. Imam kao mali oltarić na kojem se nalazi neko posebno kamenje. Uz to kamenje imam i drvo ili list, sve što je vezano uz prirodu.

Krpica mi je mekana i volim je čuvati. Mama mi je dala tu krpicu kad sam bila beba. Spavam s njom i odvojim se od nje samo kad se nečeg igram.

Ovo su moje obiteljske fotografije, ovdje sam ja kao mala. Moj tata je fotograf pa ih imam dosta. Čuvam ih i drage su mi jer me podsjećaju na trenutke kad smo svi bili sretni. Iznenadilo me kad sam pogledala probrane fotografije jer su sve s ljetovanja na Braču na koji od kad su mi nono i nona umrli rijetko idemo. Vjerojatno su nesvjesno izabrane zbog osjećaja nostalgije za vremenom kad smo svi bili tamo i nekog unutarnjeg mira na koji me svaki put podsjećaju ove fotografije.

Kad uzmem ovaj šal koji je moja mama svojim rukama plela, ja osjećam nju i tu toplinu koju samo majka može dati. Ovaj šal ne da mi je dragocjen nego isijava njenu toplinu, ono što mi je ponekad jako potrebno.

Ovo sam dobila za vjenčani dar od mojih prijatelja iz ureda prije 65 godina. To je čisti unikat i to su prve keramičke stvari koje su ušle u našu zemlju. Uvijek ga čuvam da se ne bi potrgao, baš sam vezana za to. Više ne koristim, čuvam ga za uspomenu. Prije je to bilo važno, kava se uvijek servirala u servisu. Danas toga više nema.

Ovog zeca sam dobila od tate kad se vratio s puta i od tad spavam s njim. Ne razdvajamo se puno, kad učim čitati, čitam njemu.

Dildo je jedan prirodan slijed onoga čime se bavim, ne samo zato što smatram da su žene za sreću potrebne same sebi. I u tom seksualnom pogledu smatram da žena koja je dovoljna sama sebi može biti zadovoljna i u kontekstu seksa s muškarcem, da nam i masturbacija i seks podjednako trebaju i zato je dildo tu kao jedan simbol ženske samostalnosti kako bi se žena samostalna lakše mogla predati nekom muškarcu i tjelesno i emotivno ako to poželi i pod uvjetom da nakon seksa dildo uvijek ostane dignut.

Ona je samo tri dana bila u šinteraju, ja sam dobila fotku i nisam mogla prestat gledat u nju. Kad sam svojoj baki koja ne voli pse pokazala fotku znala sam da je to to, da sam već donijela odluku. Ona je bila plaha, sterilizirana, u šavovima. Ja nisam znala ni što jedu psi, ali dovela sam je doma. Otišle smo na livadu, ja sam joj rekla, gle stara, kužim da možda želiš pobjeć, ali ja te ne bi vezala i ono pliz da se slušamo i da budemo dobre. I tako je počelo, idemo zajedno na posao, idemo zajedno u šetnje, jako smo sretne i jako se volimo.

Ovo je biserna ogrlica koju sam kupila kad mi je umrla prijateljica. Kad je moja Mirjana umrla gledala sam tu jednu lijepu ogrlicu u jednom dućanu u Ilici, bila mi je prekrasna. Ali govorila sam si, ne treba mi, košta, ima puno važnijih stvari koje si trebam priuštiti... Kad je ona umrla, otišla sam i iz tih stopa kupila tu ogrlicu. Mislim da kad netko umre da njihova ljubav ostane sa nama, a kad stavim tu ogrlicu onda imam dojam da me još više grli. Ta ogrlica nije samo podsjetnik na njenu ljubav nego i na to da

je važno staviti sebe na prvo mjesto.

  • Black Facebook Icon
  • Black Twitter Icon
  • Black YouTube Icon
  • Black Instagram Icon